Radov dom

Od igrališta do stadiona sa Kraljevom tribinom

IGRALIŠTE U GORNJOJ BANJICI

Na najlepšem mestu gornje Banjice nalazilo se opštinsko zemljište koje se zvalo “Zadrugarsko”. Teren je bio zemljan, travnat, neravan, sa improvizovanim stativama, stanovnici naselja Banjice su decenijama tu igrali fudbal nedeljom medjusobno ili protiv okolnih sela, a teren se koristio i za vašare u dane slava Banjice Pavlovdana i Duhova. Postojali su posle 1945.godine generacijski timovi A (najstariji), B i C. Najveći deo igrača B tima (10) postali su okosnica FK RAD-a 1958.godine, kada je GP RAD pogrešno odlučio da preuzme od “Razvitka” registraciju i mesto u donjem delu tabele III razreda Beogradskog podsaveza. Teren se sa severne strane graničio sa ulicom Kraljice Ane, sa istočne dvorištem osnovne skole i dečijim vrtićem, sa južne Putom za banjičko groblje, sa zapadne celom dužinom sa imanjem domaćina Velimira Živkovića. Okvirne dimenzije su bile 95 x 70 metara. Već za nekoliko nedelja GP RAD je poravnao teren specijalnim mašinama, a za početak je napravljena provizorna ograda od pletene žice visine 2,5 metara, stavljene prave stative, teren propisno obeležen i registrovan za prvenstvene utakmice najnižih razreda iako sa minimalnim dozvoljenim dimenzijama. Ekonomat je bio smešten u jednoj pokretnoj kućici u voćnjaku Velimira Živkovića, vernog navijača Kluba, oca golmana Djurdja. Igrači su se oblačili pored ekonomata, a trener čika Nikola Marjanović u domaćinovoj kući. Brojna i bučna publika sa Banjice i iz GP RAD stajala je neposredno uz aut linije. To je dodatno atmosferu činilo zagrejanom, publika je bila 12. igrač – tako da su svi timovi odlazili sa Banjice sa mnogo golova u mreži. GP RAD je nastavio sa radovima na igralištu a fudbalski navijači iz preduzeća su provodili mnogo vremena na Banjici radeći dobrovoljno ( Trivić, Simke i dr.). U nastavku izvodenja radova izvršeno je skidanje površinskog sloja zemlje, napravljena drenaža, a teren je nasut crvenom šljakom. Bio je to kvalitativan pomak, teren je bio ravan, nije više bilo blata, omogućena je bolja igra ali – šljaka je ipak šljaka. GP RAD posle izvesnog vremena ide i dalje: gradi se restoran, prostorije za Upravu, sala, svlačionice sa kupatilima i to sve na istočnoj strani, na zemljištu koji je do tada bio dečiji vrtić. Zbog prelaska u više razrede teren je morao dobiti veće dimenzije.
Igralište je sa zapadne strane prošireno za 3 metra celom dužinom jer je Velimir Živković dozvolio da se za to iskoristi i deo njegovog imanja koje se graničilo sa igralištem i povukao ogradu koja je bila i ograda igrališta.To je omogućilo da se sa zapadne strane celom dužinom naprave četiri reda montažne betonske tribine. Na istočnoj, suprotnoj strani bilo je moguće podići samo šest redova montažne tribine od cevastih skela u dužini od 40 m. Sa severne i južne strane igralište je ogradjeno betonskom ogradom od montažnih elemenata i tu nije bilo publike – da bi se dobila potrebna dužina. Sve ove velike troškove neko je platio ali bez faktura, tako da je kružila anegdota da je prilikom popisa u GP RAD igralište popisano i proknjiženo kao “nadjeno osnovno sredstvo”. Kao ideš, ideš pa nadješ igralište sa tribinama, ogradom i ostalim i popišeš ga kao svoje…
Od banjičkog “Zadrugarskog” stvoreno je lepo upakovano igralište sa svim sadržajima, okruženo zelenilom voćnjaka i visokog rastinja. Najveći nedostatak i dalje je bio šljakasti teren.GP RAD je odlucio da reši i taj problem. Sklonjena je šljaka i postavljeno je stotine tona rolovane zemlje sa gustom livadskom travom iz Šimanovaca. Radovima je rukovodio najpoznatiji stručnjak za sportske terene ing Srdjan Mrkušić. Kvalitet i gustina trave su pojačani semenom engleskog ljulja. Kada su svi radovi završeni, teren obeležen, postavljene oble stative, jarboli i zastave – bio je to pravi zeleni fudbalski kutak Beograda na kome se godinama igrao i dobar fudbal. Restoran i bašta dopunjavali su ambijent. Na tom igralištu FK RAD je iz III ušao u II, iz II u I razred, ušao u Drugu beogradsku ligu, zatim u Prvu beogradsku ligu i Srpsku ligu. Bilo je to od 1970.godine i igralište i dom veterana “Nesalomivi”.
Program izgradnje naselja Banjice na mestu našeg igrališta predvidjao je druge sadržaje tako da je FK RAD morao da traži novo rešenje. Igralište je korišceno do 1973. godine kada je skoro čitava gornja Banjica porušena, uključujući i objekte igrališta.Na scenu stupa dipl. ing Aleksandar Jojić, generalni direktor, koji taj problem podiže sa nivoa opštine na nivo Grada Beograda i sa Zoranom Nastićem, predsednikom Grada, prave dobitnu konstrukciju za FK RAD, GP RAD, servis “Mercedes” i Grad Beograd.

pic18

Stadion sa Kraljevom tribinom

Konstrukcija da se dodje do svog stadiona u to vreme bila je složena, bilo je potrebno:
– da FK RAD za svoje potrebe dobije objekat Kraljeve tribine u Crnotravskoj bb, koju će renovirati, sa oko 6,5 hektara zemlje na kome će izgraditi glavno i pomoćna igrališta, s tim da glavni teren ima atletsku stazu i druge elemente za atletska takmičenja, koja bi Grad koristio za povremene potrebe atletskih mitinga; – da GP RAD ispod svojih terena prema Bulevaru JNA izgradi biciklistički velodrom, kao naknadu za ustupljeni objekat i zemljište, koji Beograd nije imao, niti ga i danas ima;- da GP RAD svoj Mašinski pogon iz Beranske dislocira u Batajnicu, u krug već postojećih pogona, a da se na tom terenu proširi Servis “Mercedesa” koji je za to verovatno platio ozbiljnu naknadu; – da se Tribina i zemljište dobijaju u zakup do 1999, a kasnije je ugovorena trajna dodela. Svi su se pridržavali dogovora, svako ispunio svoje obaveze – osim što je velodrom ispao iz kombinacije. Niko nije na tome insistirao kada su se videli stvarni troškovi izgradnje takvog objekta. Kasnije, u skladu sa potrebama i propisima ugovarani su novi odnosi sa SO Voždovac koja je uvek imala razumevanja za FK RAD.Na jednoj od najlepših lokacija u Beogradu, ispod Banjičkog visa, na nadmorskoj visini iznad 200 metara, sada u blizini Sportskog centra i VMA, počela je izgradnja Stadiona FK RAD.

GP RAD je pristupio radovima na krajnje zapuštenoj tribini – sa posebno složenom drvenom krovnom konstrukcijom. Tribina je osposobljena, unutar nje napravljene svlačionice za igrače i sudije, ekonomat, velika sala (koju je koristio i OKUD RAD), prostorije za Upravu, tunel za izlazak na igralište, ambulanta – svi sadržaji potrebni za savezni nivo takmičenja. Izgradjen je restoran sa preko 450 m2 površine , da bi zakup bio dodatni prihod. Krovna konstrukcija je, posle analiza statičara, morala da bude skraćena gotovo na pola i time je objekat značajno izgubio na svojoj izuzetnoj lepoti a polovina redova na tribini više nije bila zaštićena. Setimo se i dva radnika GP RAD koji su radeći na krovu nesrećno izgubila živote.Izgraden je glavni fudbalski teren po svim standardima i propisima, sa atletskom stazom, koja je, nažalost, dodatno udaljila teren i igrače od publike, a praktično nikada nije bila korišćena, osim za medjupogonska takmičenja GP RAD. Sa istočne i južne strane su podignuti kultivisani drvoredi raznobojnog rastinja – da bi se amortizovao vetar i prazan prostor koji je bio sa tri strane terena. Izgradjeni su i pomoćni tereni sa travnatom, šljakastom ili betonskom podlogom, zavisno od nemene. Posle igranja po tudjim terenima (na stadionu Partizana i rede Galenike) FK RAD je dobio svoj stadion. U centralnoj loži, iz koje je Kralj Aleksandar pozdravljao parade, a maršal Tito partizanske jedinice u smotri 1944, sada su sedeli članovi uprave FK RAD, rukovodioci GP RAD i gosti. Prva zvanična utakmica na novom stadionu FK Rad koji je imao kapacitet od 3 500 gledalaca odigrana je 13.avgusta 1977. godine protiv makedonske ekipe Bregalnica iz Štipa u okviru tadašnjeg prvenstva tadašnje Istočne grupe Druge savezne lige.FK Rad je savladao goste rezultatom 2:0 (1:0), a u istoriju se kao prvi strelac upisao Dragan Kokotović, golom u 19.minutu. U nastavku utakmice mrežu Bregalnice zatresao je i Vučinić u 63. minutu.Stadion je doživeo još nekoliko većih izmena tokom korišćenja (podizanje montažnih kružnih visokih tribina na severnoj i južnoj strani) , izgradnja montažnih objekata za mladje kategorije, skidanje atletske staze i dr. Najveća promena predvidjala je da Stadion preraste u Poslovno – sporski centar za 20.000 gledalaca, sa hotelskim apartmanima sa pet zvezdica pored, sa poslovnim prostorom ispod tribina i u četiri kule. Idejni projekat je napravio arh. Momčilo Popović. Bio je to savremeni pristup a namera tržišno orijentisana. FK RAD bi dobio trajno obezbedjene prihode i prelep stadion. Pristupilo se rešavanju imovinsko-pravnih pitanja, zatvaranju finansijske konstrukcije, uklonjene su montažne tribine, posečeno predivno raznobojno drveće, započeli radovi na južnoj strani i – kraj. Državna, politička, ekonomska i socijalna situacija se menjala na gore i investicione aktivnosti zamirale. Jedna izvanredna poslovno-sportska zamisao je odložena na neodredjeno vreme. Godinama je široki otkop na južnoj strani igrališta, sa ugradenim velikim količinama betona na to podsećao, a armatura bušila lopte.U poslednje vreme FK RAD je našao pokrovitelje i nastavio sa izgradnjom pomoćnih terena, restoran je renoviran i opremljen evropski, uredjene sve prostorije Kluba, nabavljen novi inventar i oprema, postavljen semafor, zatvoren je otkop i time se pokazuje smisao za potrebe i zainteresovanost za dalje investiranje.Verujemo da će, kada se stabilizuju ekonomske i političke prilike u Srbiji, – sadasnje rukovodstvo FK RAD da se vrati na ove ideje i izgradi poslovno – sportski objekat po evropskim standardima utvrdjenim za fudbalske stadione i savremeno poslovanje.