Osnivači kluba

Gradjevinsko preduzeće “RAD” je osnovano 1947.godine kao preduzeće od republičkog značaja. Ekspanzija gradjevinarstva u periodu obnove i izgradnje zemlje posle 1945. godine učinila je da GP ”RAD” brzo izraste u giganta gradjevinarstva po sredstvima, tehnologiji i kadrovima. Nekoliko decenija sve što je bilo najveće i najteže u kapitalnoj izgradnji u Srbiji gradio je “RAD”: “Zorka”- Šabac, “Viskoza” – Loznica, “Crvena zastava” – Kragujevac, RTB Bor, “Železara”- Smederevo, Rafinerija- Pančevo, Palata Pravde, Palata Federacije, Palata CK SKJ, Stadion JNA, Dom Sindikata, Beogradski sajam, SP “25 maj”, Palata “Politike“, Palata “Jugopetrola”, TV toranj na Avali, Galerija na Ušću, termoelektrane na Kosovu, desetine hiljada stanova u Beogradu i Srbiji, desetine silosa …U inostranstvu, gradili su se najveći industrijski i javni objekti u ČSSR, SSSR, Iraku, SR Nemačkoj, Kuvajtu, Ukrajini, Libiji, Turskoj, Jordanu, Kanadi…Najveća preduzeća imala su obavezu da stvaraju i neguju radničku klasu kao buduće samoupravljače pa je GP “RAD” organizovao analfabetske tečajeve, kurseve internih kvalifikacija, kulturno – zabavne aktivnosti, kolektivni smeštaj i ishranu, biblioteke, zdravstvenu stanicu, rekreacije, delio stanove – a onda su osnovani i Fudbalski klub „RAD“, SK ”RAD” i OKUD ”RAD”. FK RAD je uvek bio u funkciji poslovne politike Firme, uvek su vodeći kadrovi bili iz Firme, Klub je delio sudbinu firme u svemu, ali je zato pronosio ime „Gradjevinara sa Banjice“ u takmičenjima i organizovao rekreaciju i medjupogonska takmičenja Firme. GP RAD je bio najveći pokrovitelj, često i jedini, a svi generalni direktori Firme ( Miloš Jarić, Aleksandar Jojić, Branislav Urošević, Aleksandar Dimitrijević, Branislav Vučić, Jocović Radisav ) podržavali su Klub i odredjivali nekog od poverljivih „svojih“ ljudi da vodi ili prati rad u Klubu, a poneki su to često koristili za ličnu promociju i korist.Vaš Autor smatra da svi koji su tokom 1958. godine bili ili došli u Klub mogu imati interni status osnivača – ali danas po prvi put objavljujemo dokument sa imenima onih koji su osnivanje izvršili neposredno – da bi se oko toga otklonile sve priče i dileme.Odluka da se FK RAD osnuje i izabere rukovodstvo doneta je 10. marta 1958. godine na sastanku održanom u Mašinskom pogonu u Beranskoj ulici bb, kada su izabrani i sledeći organi i funkcioneri: – Funkcioneri: Predsednik Petar Djerasimović, potpredsednik Ljubomir Lazić, generalni sekretar, Radojica Tanasijević, blagajnik Željko Marjanović
-Izvršni odbor: Petar Djerasimović, Ljubomir Milovanović, Iva Kumanudi, Ljubomir Lazić, Dušan Ribić, Željko Marjanović, Radojica Tanasijević, Smajo Martin, Mijajilović Milan, Čedomir Nestorović, Dimitrije Kostić, Radomir Antić, Časlav Krstić. Prva sednica održana je 6. aprila 1958.godine.- Uprava Kluba: Amidović Abdulah, Blažic Petar, Djerasimović Petar, Djordjić Stojan, Jovanović Dragi, Krstić Radovan, Lazić Ljubomir, Marjanović Želljko, Ribić Dušan, Tanasijević Radojica, Cemović Vojislav, Nikolić Radivoje, Aleksić Živko, Djaković Branislav, Kostić Dimitrije, Kumanudi Iva, Radivojević Budimir, Savčić Jovan, Tomić Vladimir, Flašar Aleksandar i Šošanin Jonuz. Prva sednica održana je 12. aprila 1958.godine
PETAR DJERASIMOVIĆ
Prvi predsednik FK RAD Petar – Pera Djerasimović je Beogradjanin.Te već daleke 1958.godine bio je jedan od najznačajnih i najuticajnijih ljudi u GP RAD. Obavljao je funkciju zamenika generalnog direktora i upravnika Mašinskog pogona u izgradnji. Nešto kasnije je postao Šef Biroa za sopstvene investicije – što mu je dalo dodatne mogućnosti da pomogne Fudbalskom klubu RAD. Bio je to čovek izuzetne inteligencije, elokventan, partijski fundiran, dobroćudan i osmehnut, širokog opšteg obrazovanja, ali je imao i jedno neutemeljeno uverenje da u GP RAD može da učini sve što hoće, a da ga pri tome svi vole. Zakonske propise primenjivao je izborno, što je bilo nespojivo sa normama tog vremena.Nije bio neki posebni ljubitelj fudbala ali je voleo nove programe i izazove. Prihvatio je da za FK RAD obezbedi maksimalne uslove: nove garniture opreme, teren u centru Banjice, profesionalnog trenera, pripreme pre početka prvenstva, gostovanja, karantine na Avali, sve igrače je ubacio u radni odnos i platni spisak, isplaćivao premije po ciklusima kada se za to išlo u zatvor. Na utakmice nije dolazio zbog straha od poraza koje je teško podnosio. Veoma ponosan što je FK RAD igrao izvanredno, što je nekoliko uzastopnih godina prelazio u viši rang takmičenja i što je u Podsavezu izgledao kao Klub iz inostranstva. Bio je predsednik za neko daleko buduće vreme i neki mnogo viši rang. Iznenada iz nama nedovoljno poznatih porodičnih i / ili drugih razloga napušta Beograd i sve što je voleo. Nikada više nije pominjan u Klubu i preduzeću. Izbrisan je iz kolektivnog sećanja, jer je bio čovek koji se voli ili ogovara i predmet sumnjičenja i praćenja. Bio je veliki predsednik novog, malog Kluba neizvesne budućnosti. Na sreću, ovaj program u kome je Djerasimović vidno učestvovao traje razvija se već punih 50 godina.

LJUBOMIR – LJUBA LAZIĆ
Pozvan je na osnivanje Kluba i ponudjeno mu je mesto potpredsednika, jer da nije bio učesnik – bio bi najžešći protivnik. Prihvatio je Klub i značajno pomagao u mnogim akcijama jer, iako bez dovoljno škole, bio je na čelu Voznog parka koji je izvanredno vodio, a koji je imao više stotina kamiona i drugih vozila. Pomagao je u zapošljavanju igrača, vodio ceo Klub jedno vreme sa Radetom i Željkom, a zatim sa Radomirom Antićem. Žestoko je branio potrebu postojanja Kluba u kolektivu, dolazio na sve utakmice – ali najviše je voleo da se meša u ono što je najmanje razumeo: u fudbal. Stalno je glasno i svuda, u vreme i nevreme, ovaj sarkastični čovek iz Gornjeg Milanovca, najčešće neopravdano kritikovao postavljenu igru, nezalaganje igrača, izvikivao igračima nadimke sa tribina, grdio trenera, pristrasne sudije, upravu Kluba koja ništa ne radi, ekonomat, pa čak i Marka Djukića, požrtvovanog člana Kluba koji je radio sve pomoćne poslove, uključivši i fizioterapeutske. Ljuba iskreno nikada nije do kraja bio zadovoljan čak ni kada je tim davao po 6, 7, 8 i 9 golova: tada je vikao na igrače šta su sve promašili, da je moglo da bude 12 golova, da će im dati svima otkaz, da pojma nemaju. U dubini duše bio je dobar i pošten čovek ali je njegova kolerična narav sakrivala dušu. Tako je razgovarao sa svojim šoferima koji su ga znali u dušu i to prihvatali – ali igrači su to teško podnosili. Njegove žestoke kritizerske tirade amortizovao je u kasnijem periodu Radomir – Rade Antić, čovek gospodskih manira, beogradski sportista, diplomatskog nastupa, znalac fudbala a nikad prvi u Klubu kao prokaženi prozapadnjak.Ljuba je sam napustio Klub jer, govorio je glasno, “neću da radim sa ovim tipovima iz Direkcije”, dolazio je na utakmice i nastavio da kritikuje, grdi ili se raduje iz publike. RADOJICA – RADE TANASIJEVIĆRadojica Tanasijević je rodjen u Zablaći kod Čačka i bio je prvi generalni sekretar FK RAD. Diplomirani pravnik, koji je u Voznom parku bio samo sekretar zbog jedne političke hipoteke. Rade je bio fudbalski entuzijast prvog reda, poznavao fudbal, obavljao brojne poslove prilikom osnivanja Kluba i kasnije čitavu deceniju. Sa puno elana i znanja je radio u FK RAD-u, jer je to voleo, a bio je i apolitičan. Predsednik je preko Tanasijevića sprovodio sve potrebno za napredak Kluba jer je Rade posao obavljao dosledno i bez suvišnih pitanja, a ako je bilo moguće davao akcijama iz sive zone zakonsku formu. Kada je završena registracija Kluba, početna izgradnja igrališta, teren prihvaćen i počelo takmišenje Tanasijević je bio sve vreme sa ekipom: na treninzima, na utakmicama, na pripremama. Neposredno je u narednim sezonama bio zadužen za opštu administraciju Kluba, registracije igrača, predstavljao Klub na utakmicama i još morao na zborovima i pojedinačno samoupravljačima da objašnjava šta će GP RAD-u fudbalski Klub. Kod ljudi koji opsesivno nešto prihvate i sprovode, kao što je Rade shvatao svoje obaveze u Klubu nema sredine. Kada su u Klub došli novi ljudi, bivši protivnici Kluba, a Tanasijevića bez ikakvog respekta pomerili u stranu od glavnih dogadjanja – on je to ćutke prihvatio – ali zato više nikada, do kraja života nije došao u Klub , niti video nijednu utakmicu FK RAD-a. Godinama je pomno pratio sva dogadjanja i rezultate sa pristojne udaljenosti. Bio je to dobar čovek, stručnjak i fudbalski zaljubljenik

ŽELJKO MARJANOVIĆ
Kod samog osnivanja Kluba Željko Marjanović je dobio zaduženje da se brine o blagajni, minimumu neophodnog knigovodstva i nabavkama – jer je u GP Rad bio blagajnik. Ta zaduženja su bila okvirna, i pretežna – jer su svi radili sve kada je to bilo potrebno. Željko je bio izuzetno blag, staložen, miran, dobrodušan, raspoložen da sasluša sa osmehom, kao da je bio psiholog a ne blagajnik. Sa Tanasijevićem su bili nerazdvojni tandem za koji je Klub postao osnovno životno opredeljenje i radost stvaranja i rada. Igrači uvek vole da vide blagajnika ali Željka su voleli i kada nije bilo isplate. Voleo je da sa igračima prokomentariše utakmicu i bio pun pohvala za lepe poteze ili parade – a taktički prelazio preko grešaka. U Klubu je provodio popodneva, sve slobodne dane i godišnje odmore. Bio je u vodjstvu puta na svim utakmicama, imao je mnogo raznorodnog posla od najsitnijih do veoma ozbiljnih jer je bio najbliži igračima, ekonomu, sudijama, inspekcijama. Svuda su gurali Željka da amortizuje problem svojom dobrotom i taktičnošcu, sa parama ili bez njih.Posle odlaska Pere Djerasimovića bilo je velikih finansijskih teškoća u Klubu u periodu borbe za prevlast izmedju Direkcije i pogona – ali nikada i niko kasnije nije bio u stanju i spreman kao Željko i Rade, da krišom od porodica, podignu potrošački kredit i unovče ga – da bi isplatitli igračima premije, uz srdačne pohvale Ljubomira Lazića “ da nisu normalni”.Kada je Direkcija GP RAD preuzela Klub iz ruku pogona otišao je i Željko, ali je stalno dolazio na utakmice, tih i neprimetan, nije želeo da sedne u ložu gde mu je bilo mesto nego sa ostalom publikom, nikada nije pokazao ljutnju i radovao se svakom uspehu.. Željko je bio domaćin Kluba u najlepšem značenju te reči u Srbiji.